Bio je tmuran, kišovit jesenji dan kada smo krenuli na naše dvodnevno putovanje u grad Bihać. Senko, otac moje voljene Anese, želio nam je pokazati Una Nacionalni Park (iako sam ja prvobitno želio otići u Višegrad, uglavnom da provjerim parne vozove koji voze u Srbiji odmah iza granice). Dok smo prolazili kroz Travnik, pregledao sam češku turističku mapu na svom telefonu — posljednju zabavnu (relativno govoreći) aktivnost koja mi je ostala na telefonu bez interneta. Primijetio sam da je paralelno s cestom nekada prolazila željeznička pruga. Volim napuštene željeznice (zapravo volim gotovo sve što je napušteno). Ova je imala pomalo misteriozno ime Spalatobahn, kako mi je pokazala mapa, a njeni ostaci ubrzo su se pojavili s desne strane ceste u obliku niskog nasipa i kamenog zida.
Češka turistička mapa mapy.cz jasno prikazuje željezničke linije iz prošlosti
I continued tracking the path on the map, barely hiding my excitement that nobody in the car understood. “I used to go by čiró from Zenica to Jajce as a kid,” said Silvadina, Anesa´s mum from the back seat. After I found out that her memory of this amazing 25 km/h experience has noticeably faded and the only information I received is that čiro means steam train (čiró was actually a nickname for Class IVa/JŽ 83 loco, source: Keith Chester), my excitement disappeared. That is until I saw that we were approaching an abandoned tunnel.
Tunel je prolazio ispod Komar prevoju, i naravno da sam ga želio istražiti uprkos lošem vremenu. Nakon što smo prešli Komar, parkirali smo pored ceste. Anesa i ja smo obukli naše Gore‑Tex jakne i krenuli istražiti ono što je ostalo od Spalatobahna blizu njegove najviše tačke na Komaru. Prešli smo preko čeličnog željezničkog mosta s čudnom dvostrukom ogradom, za koji se ispostavilo da je bosanska verzija pretvaranja stare željezničke pruge u biciklističku stazu. Zatim smo prešli mokru livadu sa ovcama i približili se Komarskom tunelu, skrivenom među žbunjem i gotovo zatrpanom blatom. Kako bi neko ovdje trebao voziti bicikl, pitanje je za bosanske službenike. Svaka čast Anesi što je po kiši krenula sa mnom ovamo — mogu zamisliti da se njoj taj trud sigurno nije činio vrijednim.
Anesa prelazi preko originalnog željezničkog mosta s dodatkom za bicikliste
Tog dana nismo ušli u tunel zbog blata posvuda (a prema onome što sam vidio u jednom YouTube videu čovjeka koji je vozio bicikl duž Spalatobahna, tunel se ionako urušio iznutra). Istog dana zaustavili smo se i u Oštrelj, još jednom fascinantnom mjestu, ovoga puta povezanom s drugom željeznicom stranog imena — Steinbeisbahn. Kada sam te večeri napokon došao do Wi-Fi veze, započela je moja dugotrajna opsesija bosanskohercegovačkim uskotračnim željeznicama. Od tada sam proveo bezbroj sati proučavajući karte, fotomape, online izvore i forume, kao i obilazeći ostatke na terenu onoga što je nekada bila najveća i najspektakularnija uskotračna željeznička mreža u Evropi.
Ulaz u tunel na Komar-prevoju Primijetite po kakvom terenu bi biciklisti ovdje trebali voziti…. Primetiti u šta su cyclist očekuje da će voziti..
My goal from the beginning was to recreate old photographs from as similar perspective as possible. This, unfortunately, led to two things. Firstly, it affected the resulting pictures in a way that the comparable picture is less interesting or lacks a good composition. I decided to try maintaining the perspective as close as possible to the original, even though some pictures just show greenery or less interesting scenery. This was deliberate: I want to show that everything is fleeting. What was once beautiful is now gone, replaced by something boring or ugly. And this is the second issue: current pictures tend to show Bosnia in a rather unflattering light. Obviously one big aspect is that Bosnia went through a horrible period of history only some 30 years ago, and is still dealing with this past today. But the main point would be that railways simply lost their significance. They went from something the occupier built as a matter of prestige, to show off, as the most important construction projects in the country, to a neglected, forgotten part of history. Train stations went from buildings of utmost relevance, central to every settlement, to neglected areas. The contrast is stark, but the current state of Bosnia is only partially at fault. A big part is simply the drop in relevance. Railways were highways of their time, and if I were to show pictures of newly built Bosnian highways, they would paint a different picture altogether.
Zato vas pozivam da uživate u mojoj galeriji mjesta iz prošlosti koja su izgubila svoj sjaj kroz tešku i često tužnu historiju jedne izvanredne zemlje — Bosne and Hercegovine. Nadam se da će vam, osim poređenja između nekadašnjeg izgleda i današnjeg stanja, uspjeti prikazati i savremeni život u Bosni.